Slobodan Milošević, bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, politički je pao 5. listopada 2000. godine jer su mu, između ostaloga, poslušnost otkazale njegove tajne službe koje su tog dana svojim (ne)činjenjem dale vetar u leđa opoziciji, ali i vojsci. Prema svjedočenju tadašnjih aktera, značajnu, gotovo presudnu, ulogu imao je general Nebojša Pavković, tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije.

Tog dana Pavković je, svjedoče, jednostavno ignorirao Miloševića, njegove telefonske pozive, naredbe, pitanja, molbe da vojska nešto učini.

Što se događalo iza scene 5. listopada prije 24 godine?

IZVJEŠTAJI
Tim Marshall, britanski analitičar i urednik za međunarodne odnose televizijske stanice Sky News, pisao je da je Otpor, prethodno obučavan i opreman u inozemstvu, preko svojih veza uspostavio suradnju s vojskom i policijom te stavio na raspolaganje opoziciji. U vrhu države i SPS tad su kulminirali problemi, taloženi mjesecima, dok su mnogi kovali plan kako da siđu s broda koji tone. Svi su znali što se događa, ali nitko nije htio ništa poduzeti.

Konkretno, Generalštab VJ to jutro započeo je redovnim sastankom kolegijuma generala Pavkovića sa 11 načelnika uprava.

– Vojska je u kasarnama, osiguranje objekata je normalno. Sve je pod kontrolom – bili su prvi izvještaji.

Ali, kako odmiče dan, naroda je sve više na ulicama. Vojni vrh „prati situaciju“. Nešto poslije 12 sati stižu prve procjene broja okupljenih na ulicama.

– Ima ih oko 150.000, što govore i procjene policije – izvještavaju Pavkovića.

Istovremeno na svakih desetak minuta telefonom zovu Milošević i predsjednik Srbije Milan Milutinović, raspitujući se za situaciju i izdajući naredbe.

Pismo završilo u aparatu za reciklažu
Stalno zasjedanje generalštaba tog dana, u jednom trenutku, prekida ulazak pukovnika Aleksandra Đorđevića, čuvara obitelji Milošević, koji Pavkoviću predaje pismo od predsjednika osobno. General otvara kovertu i gleda u papir na kojem su navodno ispisana imena 40 političara koji moraju biti uklonjeni. Kada je zatraženo objašnjenje ove poruke, Đorđević je kratko rekao „to je sve“ i otišao. A pismo biva uništeno, završava u aparatu za reciklažu pokraj stola generala Pavkovića.

Nekoliko sati poslije stižu izvještaji da je na ulicama sve veći broj ljudi – 400.000, pa 500.000, pa 600.000, a nedugo potom ih ima blizu milijun, što naravno nije bila realna procjena, ali… Milošević tad već na otvorenoj liniji drži i generala Pavkovića.
Demonstranti kreću ka RTS i tadašnji direktor televizije Dragoljub Milanović zove Miloševića i traži pomoć.

– Izdrži, Dragoljube, Pavković stiže za pet minuta – odgovara Milošević.

Veze s generalštabom su usijane.

– Pavkoviću, televizija pada, jesi li krenuo? – pita Milošević.

– Krećem, predsjedniče, krećem – odgovara general.

Ali, naredbi za pokretanje vojske nema. Tenkovi se zahuktavaju u Jajincima, ali tek toliko da ih netko čuje.

Oko 18 sati RTS je u plamenu, Molotovljevi kokteli razbijaju prozorska okna, bager probija glavni ulaz.

– Krećeš li, Pavkoviću? – ponovo pita Milošević.

– Krećem, predsjedniče, krećem – mirno odgovara general.

Komandant korpusa Delić spreman s tenkovima stoji na Trošarini. Međutim…

– Deliću, čekaj, čekaj! – naređuje Pavković.

Poslije toga Milošević još jednom poziva Pavkovića i dosta mirnijim glasom, u odnosu na sve prethodne razgovore, pita da li se još nešto može učiniti.

– Vidjet ćemo, predsjedniče, učinit ćemo sve što možemo – odgovara Pavković.

A onda nastaje obrt. General Pavković poziva Vojislava Koštunicu. On je kao kandidat opozicijskog DOS na izborima u SRJ 24. rujna 2000. pobijedio Miloševića, ali su tadašnje vlasti odbile prihvatiti rezultate, zbog čega su izbile masovne demonstracije koje su kulminirale tog 5. listopada u Beogradu. Pavković mu ugovara susret s Miloševićem. Zajedno s komandantom Kobri dolazi po Koštunicu u Palatu federacije, koji je tad maltene već postala predsjednička kancelarija, a onda ga u džipu odvoze na Dedinje, u vilu „Mir“, kod Miloševića. Vrata vile se otvaraju, Pavković ostaje u predvorju, a Koštunica i Milošević se povlače u zasebnu sobu.

Sat vremena poslije, „gosti“ napuštaju dedinjsku vilu i vraćaju Koštunicu u njegovu kancelariju. Milošević je priznao poraz. Država je poslije 55 godina dobila prvog nekomunističkog predsjednika.