Unatoč svim naporima europskih vlasti, ruski plin i dalje teče prema Europi, a točne količine je prilično teško izračunati, piše Politiko.
Krajem kolovoza Turska je najavila izgradnju novog plinovoda, koji bi se mogao zvati Turski tok 2, navodi Politiko. Prema riječima ministra energetike Alparslana Bajraktara, to će omogućiti izvoz 7-8 milijardi kubnih metara prirodnog plina kroz Bugarsku i Centralnu Europu.
Politiko ističe da će udio ruskog plina u tom obimu biti oko 40%. Međutim, stvarne brojke bi mogle biti mnogo veće.
Takvo proširenje omogućit će da se već postojeći krak Turskog toka, preko kojeg se godišnje izvozi oko 3,6 milijardi kubnih metara plina, doda još četiri milijarde kubičnih metara skrivenog ruskog plina za transport u Europu, navodi Politiko.
Unatoč svim naporima vlasti, ruski plin i dalje čini 15 posto ukupnog obima uvoza plina u EU. Ovo je čak i više od američkih isporuka LNG-a Europi do 2024. Tako Europa troši dvostruko više na ruske energente nego na pomoć Ukrajini.
Izgradnjom novog plinovoda Turski tok 2, Rusija će dodatno osigurati svoj položaj kao glavnog dobavljača plina u Europi, a povećat će se ovisnost Europe o ruskim energentima. Ovaj potez može imati geopolitičke posljedice, s obzirom na već postojeće tenzije između Rusije i EU, ali i između Rusije i Ukrajine.
Europske vlade pokušavaju smanjiti svoju ovisnost o ruskim energentima te promovirati alternativne izvore energije, kao što su obnovljivi izvori energije ili tekući prirodni plin. Međutim, s obzirom na ogromne količine ruskog plina koje i dalje teče prema Europi, ostaje pitanje koliko će uspješni biti ti napori.
Osim toga, s povećanom ovisnošću Europe o ruskim energentima, postavlja se i pitanje sigurnosti opskrbe plinom. U slučaju potencijalnih političkih ili diplomatskih sukoba između Rusije i EU, postoji bojazan da bi Rusija mogla koristiti svoj položaj kao glavnog dobavljača plina kako bi ostvarila svoje političke ciljeve.
Iz tih razloga, Europska unija nastoji diversificirati izvore energije te potaknuti suradnju s drugim dobavljačima, poput Sjedinjenih Američkih Država ili zemalja Bliskog istoka. Međutim, zbog trenutne situacije na tržištu plina, ruski plin i dalje ostaje jedan od glavnih izvora energije za Europu.
Uzimajući u obzir sve te čimbenike, jasno je da će pitanje ovisnosti Europe o ruskim energentima ostati jedno od ključnih pitanja energetske politike u narednim godinama. Europske vlade morat će pažljivo razmotriti svoje opcije i donositi odluke koje će osigurati sigurnost opskrbe energijom, ali istovremeno smanjiti ovisnost o jednom dobavljaču.
