Filip Čolović je pisac, redatelj, suprug, otac, brat… U jednom trenutku svog života bio je čovjek koji se, kako kaže, bori, trza i maše rukama, lupajući po vodi kako bi se nekako održao na površini, udahnuo svježi zrak. I uspio je. Srećom. Jer da nije, ovu priču, iz koje mnogo možemo naučiti, ne bi bilo. Niti bi on našao način da prihvati, nosi i bar malo ublaži svoju bol, za koju zna da će trajati zauvijek. Niti bi, bez ikakve patetike, stvarao kvalitetna književna djela i filmove kroz koje izražava ono što riječi ne mogu. Sada je napisao novi roman, priprema nove filmove, zadovoljan je, vjeruje da je život predivan dar. Tragedije koje su ga promijenile i obilježile pretvorio je u nešto što dijeli sa ljudima, i što će, možda, nekome pomoći. Baš kao i ovaj intervju koji vrijedi čitati iznova.

U kakav vir će uvući čitatelje vaš najnoviji roman?

Mislim da već neko vrijeme živimo u svojevrsnom vrtlogu, u posebnoj vrsti vrtloga koji nas vuče prema dnu. Ono što je prilično iznenađujuće je da to građani naše zemlje uglavnom primjećuju, osjećaju, ako ni na koji drugi način onda intuitivno, ali nisu u stanju da se iz njega izvuku. Premda će moj roman budući čitatelji doživjeti kao distopiju, a Ostrvo kao jednu nestvarnu, imaginarnu zemlju, današnji čitatelji knjige svjesni su da živimo na tom Ostrvu.

Asocijacije koje su mi se u pisanju same nametale čitatelji će lako prepoznati, a nešto od onoga što mi se dešavalo, povremeno sam naglašavao, „gurao“ u apsurd, negde pravio ironičnu distancu, te na taj način pokušao stvoriti književnost od tog nesretnog slučaja. Činjenica da je u romanu centralna nit sudski proces, možda će čitatelje romana podsjetiti na najpoznatiji „Proces“. Ipak, razlika je ogromna u samom polazištu. Naime, nisam siguran koliko je Kafka bio upućen u život svog junaka, koliko mu se zbilja dešavalo ono što i Jozefu K., ali ja sam lično, u nekom obliku, proživio ono kroz šta je prošao i Vir.

Rane nikada neće zarasti. Rekli ste da ovom knjigom zatvarate za vas izuzetno bolno poglavlje. Da li to znači da su rane bar malo zarasle, ili ste samo naučili živjeti s njima i preko njih lijepljenjem novih flastera kad prokrvare?

Rane nikada neće zarasti i nijedna knjiga niti film, bez obzira kakvi oni bili, neće uspjeti me lišiti boli. Ipak, književnost mi je pomogla proći kroz teške periode na jedan drugi način: mogu bez stida sebe pogledati u ogledalu, jer znam da sam nešto pokušao. Ukazivao sam na problem nasilja kroz film i knjige, na klimu u društvu koja je vrlo loša. Kako bismo nešto od toga promijenili, moramo prvo promijeniti sebe i svoju najbližu okolinu. To je najteži zadatak. Pričajući s ljudima, uvidio sam da će stvar ići teško i uz veliku muku. Snaga promjena jeste u ljudima, ali ne i onim neosviještenim, bez ikakve želje, znanja ili energije. Ipak, ne odustajem. Što se tiče umjetnosti, ovom knjigom završavam svoje bavljenje ovom temom. Mislim da sam na tu temu rekao sve što sam imao.

Zašto se ova priča tiče svih nas?

Zato što ovo nesumnjivo jeste naša priča, odnosno priča svih nas. Kada knjigu nekome posvećujem, obično napišem: „Moja priča, naš vir“. Zaista, teško je poverovati da se moj roman i život na Ostrvu ne tiču svih nas. Možemo se umiriti ili tješiti riječima kako se to nije desilo baš nama, da se distanciramo od tog problema, ali, vjerujte, on će vas sačekati iza ugla. Kada izgubite nekog i kada se sudite, kada neko blizak vama se liječi, kada imate neki problem pa očekujete zaštitu sistema… Hoću reći, mi smo svi već u tom vrtlogu, htjeli to priznati ili ne.

Iz kojeg vira ste se u životu najteže iščupali i na koji način, i što vam je donijelo to iskustvo?

Bojim se da se iz nekih virova još nisam iščupao, ali nastavljam plivati. Ako treba promijenit ću stil, plivat ću još jače, ali svakako neću odustati.

Kažu da papir trpi sve. Šta ipak nije mogao istrpiti kad je vaše pero u pitanju? Šta je još uvijek neizrecivo, duboko u vama?

Što se mene lično tiče, nema neizrecivih stvari. Način i kako će one biti rečene, to je već druga priča. Tada stvar prebacujemo na polje književnosti: pitanje stila, dobrog ukusa, neke mjere, vještine pisanja… Siguran sam da je priča koju želim saopćiti veća od književnosti. U jednom momentu svog života ste bili „mrtav čovjek koji hoda“. Na koji način ste ponovo postali živi?

Teško je objasniti onima koji nisu doživjeli neku tragediju kako je ljudima koji sa sobom vuču taj teret. Gotovo nemoguće. S druge strane, ako se sjetimo predivnog stiha Duška Radovića „svako ima nekog koga nema“, shvatit ćemo da svi ljudi ipak razumiju gubitak. Ne postoji niko ko nije nekog izgubio. Ipak, neko tu zaista strada i gubi život.

Neminovno je da ste imali potrebu za mržnjom. U šta ste je pretvorili da ne biste postali suprotno od onoga što jeste – hrabar čovjek koji je podigao glas i izašao iz tame?

Već sam napomenuo da je pitanje koliko je riječ o snazi i hrabrosti, a koliko o nemoći. Voleo bih da sam u poziciji da direktnije i više pomognem ljudima oko sebe. Možda su me moj film ili knjiga imali uticaj na publiku, odnosno čitatelje. Kako su ostavili neki utisak. Možda su ih zaustavili na trenutak, možda su ih zapitali, dirnuli, laskam sebi da su nekoga čak i malo promenili. Mislim da je najvažnije da ostanemo na pravom putu.

Ovaj intervju s Filipom Čolovićem otkriva duboke i bolne teme koje je autor pretočio u svoje književno i filmsko stvaralaštvo. Njegova otvorenost i hrabrost u suočavanju s traumatičnim iskustvima može biti inspiracija mnogima da se nose sa vlastitim bolima i traumama na konstruktivan način. Čitanje njegovog novog romana i gledanje njegovih filmova može pružiti uvid u složenost ljudskog uma i postojanja, te potaknuti na razmišljanje o važnim društvenim i moralnim pitanjima.