Maloljetni Kosta Kecmanović, koji je počinio masovno ubojstvo u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ 3. svibnja 2023. godine, svjedočio je u Specijalnom sudu u Beogradu. To je bio prvi put da je napustio psihijatrijsku kliniku gdje se nalazi od zločina kako bi odgovarao na pitanja roditelja žrtava.

Roditelji su pripremili 250 pitanja, ali odgovori su izostali. Dečko je prebacio krivicu za zločin na svoje roditelje, ističući da je majka stalno zahtijevala da bude najbolji i da je očev pištolj bio ključan u realizaciji masakra.

O ovoj temi govorili su Radiša Roskić, advokat i nekadašnji načelnik BIA-e, Bojana Šlajmer, psiholog i Milan Petričković, profesor s Fakulteta političkih nauka.

Roskić se prvo dotaknuo pitanja koje su pripremili roditelji.

– Roditelji žrtava, duboko u sebi, već znaju da neće dobiti odgovore koje traže. Mislim da negdje, ispod svega toga, nema ni očekivanja da će dečko koji je danas svjedočio pružiti objašnjenje koje bi im donijelo mir. Bol koju osjećaju ti roditelji je neizmjeriva, a knjige kažu da je ta bol vječna. Sva pitanja koja su pripremili, njih 250, bojim se da će samo otvarati i produbljivati već nezacijeljene rane. Ne vjerujem da će bilo koji odgovor, bilo što reći što bi moglo objasniti ovaj strašan čin – rekao je Roskić i dodao:

– Je li dovoljno objašnjenje to što majka nije bila zadovoljna njegovim postignućima u školi? Može li nezadovoljstvo nečijim postupcima zaista izazvati ovakvu posljedicu? To su pitanja koja zahtijevaju prisustvo stručnjaka. Zaista bih volio da, kad bude moguće, dobijemo detaljnu analizu psihološkog profila dečka, jer ono što se trenutno zna, prema izjavama psihologa i psihijatara, nije dovoljno. Njegova osobnost je još u razvoju, i moramo pričekati da dođe do određene kalendarske dobi, jer tako stručna literatura nalaže. Na kraju krajeva, ni tih 250 pitanja neće dati odgovore koje roditelji traže. Ona samo produbljuju rane i nažalost, to je činjenica s kojom moramo živjeti.

Bojana Šlajmer se dotakla psiholoških faktora koji su doveli do ovog zločina:

– Moramo uzeti u obzir nasljedne faktore, ali i faktore okoline. To su epigenetski mehanizmi koji mijenjaju gene i utječu na razvoj osobnosti. Odgajanje unutar obitelji igra ključnu ulogu, jer dijete mora osjećati sigurnost, slobodu, ali i granice koje su zdrave. Kada su te granice rigidne, kao što je često slučaj, dolazi do destrukcije, a kasnije i autodestrukcije. Vidimo to kod takvih počinitelja. Djetetu se smatraju osobe do 14. godine života, a od 14. do 18. godine pripadaju kategoriji maloljetnih osoba. Međutim, pravo pitanje ovdje je kada možemo postaviti dijagnozu. Osobnost se formira do sedme godine života, a do tada su moralne i psihološke funkcije, poput moralnog prosuđivanja i ponašanja, ključne za razvoj djeteta. U ovakvim situacijama, gdje je destrukcija očigledna, moramo sagledati sve psihološke parametre, ali i društvene faktore koji su oblikovali ovog dečka.

Petričković je istakao da je od suštinske važnosti odgoj:

– Odgoj nije samo učenje djece kako se lijepo ponašati; to je mnogo dublji i kompleksniji proces. Obrazovni sustav danas, nažalost, razdvaja obrazovanje od odgoja. U prošlosti, obitelj je bila ta koja je učila dijete kako postati čovjek, kako poštovati druge, kako razviti samopoštovanje. Danas smo, čini mi se, zaboravili na tu odgovornost. U današnjem društvu, ono što nas posebno brine jest kulturni obrazac koji propagira stvari kojih smo se nekada stidjeli. Vrijednosti su se promijenile, i danas je sve teže govoriti o tome što je to ljudskost, a da vas ne proglase romantikom. Odgoj bi trebao biti prevencija za ovakve zločine, ali kada to izostane, dobivamo osobe duboko frustrirane, ispunjene nezadovoljstvom i nesposobne nositi se s emocijama. Takve osobe često postaju potencijalne opasnosti za društvo.