Djetinjstvo u bivšoj Jugoslaviji bilo je drugačije od današnjeg, jer su se djeca tada vaspitavala na drugačiji način. U školama su se učile korisne vještine koje su djeci ostajale za čitav život. Djevojčice su znale šiti, pleti, vezati, dok su dječaci razumjeli radio i elektroniku. Djeca su također znala popravljati stvari koje su bile pokvarene, a ne odmah trčati u kupovinu novih. Komunikacijske vještine su također bile važne, svi su znali kako razgovarati sa starijima, mlađima i vršnjacima. Djeca su bila više fokusirana na kontakt sa drugima i imala su bolje komunikacijske vještine.

Današnja djeca su, međutim, više fokusirana na tehnologiju i konzumerizam, te im nedostaju te korisne veštine koje su se učile u prošlosti. Umjesto da popravljaju stvari, oni ih jednostavno zamijene novima, što je rezultat potrošačkog društva. Također, komunikacija je postala manje direktna i fokusirana na virtualne medije, što dovodi do manjka komunikacijskih vještina kod djece. S obzirom na sve navedeno, važno je prepoznati važnost učenja korisnih vještina i komunikacije kako bi djeca rasla u zdrave i skladne odrasle osobe.