Strah je složena i duboka emocionalna reakcija koja ima fiziološke posljedice na naše tijelo. Kada se suočimo s nečim što nas plaši, naš mozak aktivira reakciju „bori se ili bježi“, oslobađajući hormone poput dopamina, endorfina i oksitocina. Ovi hormoni nas ostavljaju s osjećajem euforije i olakšanja nakon što prođe prijetnja.
Na primjer, nakon vožnje na rolerkosteru ili gledanja horor filma, mnogi osjećaju nalet energije i smijeha. Ovaj odgovor ima svoje korijene u evoluciji – omogućava nam da prebrodimo opasnost i da se osjećamo nagrađeno za uspješno suočavanje sa strahom.
Kada se plašite, vaš mozak i tijelo prolaze kroz različite promjene, uključujući povećano oslobađanje dopamina, aktivaciju amigdale (struktura u mozgu koja osjeća strah), oslobađanje hormona stresa poput kortizola i adrenalina, povećano disanje, broj otkucaja srca i krvni pritisak, povećan protok krvi u mišiće i povećanu mišićnu snagu.
U isto vrijeme, periferni vid se sužava kako bi se potpunije fokusirao na prijetnju, a možete početi osjećati znojenje ili vas naježi. Sve ove promjene su dio odgovora bori se ili bježi i pomogle su ljudima da prežive tokom evolucije.
Ali nakon što prođe prijetnja, oslobađanje hormona za dobro osjećanje, poput dopamina, endorfina i oksitocina, dovodi do poboljšanja osjećaja blagostanja. Zato možete osjetiti euforiju ili početi se smijati nakon strašnog događaja.
Kontrolirani strah, poput posjete ukletoj kući ili gledanja horor filma, može pomoći u jačanju otpornosti. Ova iskustva omogućavaju nam da simuliramo stresne situacije u sigurnom okruženju i naučimo kako upravljati emocijama.
Studije su pokazale da ovakva iskustva mogu poboljšati emocionalnu regulaciju i povećati sposobnost pojedinca da se nosi sa stvarnim stresnim situacijama. Na primjer, istraživanje iz 2019. otkrilo je da su posjetitelji ukletih kuća pokazali smanjenu neurednu reakciju na stres nakon ovakvih aktivnosti.
Strah može povezati ljude. Kada zajedno prolazimo kroz zastrašujuće situacije, poput gledanja horor filma ili vožnje na adrenalinskoj atrakciji, doživljavamo osjećaj zajedništva. Oksitocin, poznat kao „hormon ljubavi“, igra ključnu ulogu u ovom procesu.
Kao što vojnici stvaraju dublje veze nakon zajedničkog suočavanja s opasnostima, tako i jednostavniji oblici dijeljenja straha, poput gledanja strašnog filma s prijateljima ili partnerom, mogu ojačati emocionalne veze.
Za mnoge ljude, svakodnevni stres može postati pretežak. Strašna iskustva, bilo kroz filmove ili ekstremne sportove, pružaju priliku za eskapizam i emocionalno oslobađanje. Gledanje lika kako se bori s izmišljenom prijetnjom može nam pomoći da projektujemo vlastite strahove i anksioznosti, omogućavajući nam da ih privremeno ostavimo po strani.
Ovaj osjećaj oslobađanja, poznat kao katarsis, čini da se osjećamo bolje nakon suočavanja sa strahom u sigurnom okruženju.
Iako mnogi uživaju u kontroliranim oblicima straha, nisu svi podjednako sposobni procesuirati ove emocije. Mala djeca, na primjer, često nisu u stanju razlikovati izmišljene prijetnje od stvarnih, što može dovesti do noćnih mora ili paničnih napada.
Slično, osobe sa posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) mogu izbjegavati sadržaje koji rekreiraju traumatična iskustva. Za njih, susret sa strahom može izazvati flashbackove i pojačanu anksioznost.
Strah je dio ljudske prirode i ima važnu evolucijsku ulogu. U modernom dobu, traženje kontroliranih strahova omogućava nam da doživimo uzbuđenje, povežemo se s drugima i oslobodimo svakodnevni stres. Ipak, važno je da svaki pojedinac razumije svoje granice i suočava se sa strahovima na način koji je zdrav i siguran.
