Biljana Paunović, majka tragično preminule 14-godišnje Adriane Dukić, dala je iskaz u parničnom postupku za nadoknadu nematerijalne štete zbog pretrpljene boli. Njen glavni zahtjev je dobiti odgovor na pitanje zašto je njenom djetetu oduzeto život. Biljana je opisala kako je njena kćerka bila draga i vedra osoba te kako su svi u porodici bili blisko povezani. Ona je također podijelila svoju tugu i bol zbog gubitka kćerke te iznijela niz neizrecivih emocija koje je proživljavala od njenog tragičnog preminuća.
Paunović je pričala i o tome kako su ona i njen suprug odlučili doseliti se u Srbiju iz Francuske 2020. godine, kako bi njihova djeca imala siguran i bolji život. Biljana je opisala Adrijanu kao odgovornu, zrelu, nasmejanu i nežnu osobu te ju je nazvala njihovom srećom. Opisala je i kako je bila zabrinuta zbog Adrijaninog jezičnog problema, jer je loše govorila srpski jezik, ali da su se nadali da će se polako uklopiti i napredovati.
Također je opisala konačne trenutke koje je provela s Adrianom prije tragičnog događaja u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. Biljana se sjetila posljednjeg susreta s njom i kako ju je Adrianina molba da ne ide u školu sutradan ostavljala u strahu.
Nakon nemilog događaja, Biljana je opisala svoju očajničku potragu za Adrianom i osjećaje tuge i beznadežnosti koje su je obuzimale. Ona je podijelila kako je njen suprug otišao u policiju a ona ostala da čeka, da bi na kraju saznala da je njena kćerka više nije među živima.
Paunović je rekla kako se njen brat trudio pronaći Adrianu po bolnicama, no bio je uzalud. Podsjetila je kako je bilo nazivljati njihove mjlađe djece i kako se iznenada njihov obiteljski život pretvorio u tugu! Za njenog supruga, koji je bio tužan čovjek prije dolaska Adriane u njihov život, ovo je bilo odvajanje od svjetlosti.
Iz svoje tuge iskazala je i kako su odlučili sahraniti Adriani u Beogradu, jer je voljela Srbiju i srpsku kulturu. No najviše izražava svoju bol i tugu zbog gubitka kćerke rekavši da se u njihovu obiteljskom domu više ne čuje smijeh, već samo plač.
Na kraju, Paunović je podijelila kako su uspjeli pristupiti Adrijaninom telefonu i kako nisu u njemu vidjeli ništa što se tiče Koste, koji je ubio njenu kćer.
Ovaj dirljivi iskaz Biljane Paunović ispunjen je tugom, očajanjem i neopisivom boli. Ona je iznijela svoju priču nadajući se da će pravda biti zadovoljena i da će njenim i sličnim tragedijama biti stavljen kraj. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih tragičnih slučajeva i njen iskaz može poslužiti kao podsjetnik na problem sigurnosti u školama i potrebu za ozbiljnim promjenama u društvu.
