Nikolaj Tonkih, rođen u oblasti Voronjež, dezertirao je iz Crvene armije 1942. godine. Tokom tog vremena, bjegunci su često bili brzo identificirani i vraćeni na front u kažnjeničke jedinice. Međutim, njegov slučaj postao je jedinstven jer je uspio da se skriva od kazne dugi niz godina.

Kada su nacisti bili u Voronježu, Nikolaj se okrenuo i otišao do kuće svojih roditelja umjesto da krene na front. Njegova majka je odlučila da napravi lažnu smrt kako bi ga zaštitila. Postavila je „grob“ u dvorištu nad kojim je oplakivala svako jutro kako bi komšijama objasnila da je njen sin umro od bolesti.

Nakon završetka rata, Nikolaj se skrivao na tavanu svoje kuće sve do 1962. godine. Kada je konačno odlučio izaći i „legalizovati“ se, niko ga nije prepoznao jer je prošlo toliko godina. On je bio amnestiran jer su ga smatrali „bezopasnim“ dezerterom.

Slični slučajevi su se događali i sa drugim dezerterima koji su se godinama skrivali od kazne. Mark Gurski, Nikolaj Halimovski, Jakov Tormozov, Dmitrij Andreev i Janis Pinu su samo neki od njih.

Mark Gurski se skrivao u tajgi i nazvan je „sibirskim Tarzanom“, dok je Nikolaj Halimovski proveo više od 20 godina u podrumu svoje kuće. Jakov Tormozov, Dmitrij Andreev i Janis Pinu su također imali svoje priče skrivanja od kazne, a svi su bili uspješni u izbjegavanju pravde sve do određenog trenutka.

Ovi slučajevi dezerterstva pokazuju koliko su ljudi bili očajni i spremni na sve kako bi izbjegli sudbinu koja ih je čekala na frontu. Njihove priče su inspirativne i pokazuju ljudsku snalažljivost i sposobnost preživljavanja u teškim vremenima.

Svaki od ovih dezertera je na svoj način uspio da se izbori sa svojim strahovima i nađe način da preživi u okrutnom ratu koji je zahvatio njihove živote. Njihove priče su vrijedne pamćenja i inspiracije za sve nas da nikada ne odustanemo i da uvijek tražimo način da preživimo i izborimo se sa izazovima koji nam se nađu na putu.